Vječno aktualna pitanja

Goldonijeva reforma kazališta, nastala u 18. stoljeću u kontekstu društvene obnove teatra u gospodarstveno razvijenim zemljama u kojima prohodi građanstvo, u Italiji se, za razliku od Engleske i Francuske, susreće sa sličnim problemima kao u Španjolskoj i Rusiji, u kojima feudalni poredak zadržava svoje silnice. Iznimka je Venecija, zbog elitnoga trgovačkoga statusa sidrište ponašanja, zahtjeva i ukusa „srednjega staleža“, pa Carlo Goldoni u svojoj mletačkoj fazi od 1747. do 1762. može pokrenuti reformu „talijanske komedije“, tj. komedije dell’ arte. Zato je producentski izbor Goldonijeve komedije na kraju 2014. u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija u repertoarnom smislu pun pogodak producenta predstave i ravnatelja Komedije Nike Pavlovića. Ne samo da se hrvatsko društvo susreće sa sličnim staleškim i društvenim previranjima nego i mnogobrojne hrvatske predstave postaju rutinerska glumačka igra nalik estradnim događanjima i estradizaciji stvarnosti, glumački usporedive s izdisajem komedije dell’ arte prije Goldonijeve obnove.

Goldonijeva komedija u zagrebačkom ozračju  / Snimila Ines Novković

Upravo na tom spoju tipa i karaktera redatelj nove predstave Damir Lončar gradi svoju režiju. Vidljivo je to već u Lončarevoj ulozi: kao Mile Šesto, vlasnik Male kavane, Lončar spaja tip Pantalonea (trgovca i tvrdoglava oca) i konkretizaciju trgovačkoga „zdravog razuma“ i građanske zamisli čestitosti i osjećaja dužnosti u svojoj ulozi i u suigri s glumačkim partnerima. Najveća je vrijednost predstave dobra gluma cijeloga Komedijina ansambla, poduprta dobrom zamisli redatelja, koji ujedno potpisuje dramaturšku adaptaciju Goldonijeve komedije La bottega del caffè: smještajući radnju u Zagreb 1910. u Malu kavanu u središtu grada, omogućuje ulazak različitih hrvatskih mentaliteta, idioma i dijalekata na scenu i gradnju komike na jeziku, tj. na govoru, koristeći se prijevodom Jerke Belan i adaptacijama teksta Davora Žagara, Denisa Brižića i Frane Čale. Komedijini glumci različito uspješno svladavaju jezične prepreke i govorne finese, od zagrebačkoga do dubrovačkoga, ali zato izvrsno grade tipove i karaktere. Pritom izvrsnu ulogu ostvaruje Željko Duvnjak kao Genček, zagrebački gospon, „zloćkasti“ intrigant, gradeći ulogu na gestama Charlieja Chaplina, na step-komičarima, na razradi najsitnijih detalja mentaliteta, od govora do pogleda i glume koracima. Ponovno je izvrstan Davor Svedružić kao Stanko, trgovac suknom, svoju strast prema ženama i kocki pokazujući zbunjenim i „mlitavim“ karakterom. U ulozi Mirne, Stankove žene blista Jasna Palić Picukarić, manirom goldonijevske glumice ostvarujući snažan ženstveni i racionalan dijalog s kontekstom događanja. Dojmljivu ulogu ostvaruje i Vanja Ćirić kao Jasmina, Karlova žena, od izvrsna štokavskoga govora do gradnje karaktera energične žene. Mladi Ivan Magud ponovno pokazuje pedantan, darovit i argumentiran glumački rad: u svakom detalju, od kajkavskoga govora do razrađena pogleda i stalne scenske nazočnosti sjajno konketizira Tončeka, konobara kod Mileta. Drugi glumci solidno realiziraju svoje uloge: Filip Juričić na granici lažnoga Dubrovčanina i pravoga Jasminina muža kao Karlo, navodni dubrovački konte, dobro vibrira u gradnji različitih ljudskih tipova, a Vid Balog kao Alojz, vlasnik kartašnice, u manjoj ulozi donosi na scenu točan mentalitet i ulogu uhićena krivca. Nina Kaić Madić kao Lili, plesna umjetnica, Goran Malus kao Redarstvenik u civilu i Hrvoje Novak kao Nažigač pridonose stvaranju dobra ugođaja i komedije mentaliteta.

Veliku pomoć glumci i redatelj imaju u kostimografkinji Danici Dedijer˝, a izvrsnu scenografiju napravio je Ivo Knezović, izgradivši dio Zagreba sa prepoznatljivim zgradama.

Ova solidna predstava koja će se rado gledati dobila bi na vrijednosti kad bi dobila na tempu i ritmu, kad bi bila dinamičnija, kad bi se vedra glumačka igra i konverzacija nadopunjivale s češćom glazbom Dinka Appelta, s bolje razvedenom mizanscenom, oživljavanjem gornjih dijelova pozornice, igrom na prozorima i na ulicama i uključivanjem više prolaznika, glumaca. Iako gotovo prazan, Zagreb ruku pod ruku s Goldonijevim tekstom ipak solidno živi u predstavi. Ali predstava se ne može uspoređivati sa slavnom dubrovačkom Kafetarijom prikazivanom godinama na Dubrovačkim ljetnim igrama pred prepunim gledalištem prema adaptaciji na dubrovački govor Frane Čale u izvrsnoj režiji Tomislava Radića. Ta je predstava, u kojoj su briljirali Izet Hajdarhodžić i Miše Martnović, uz dobru suradnju drugih glumaca, bila maestralna. „Moje orlođo nikad ne faljiva!“